Demografija srednjeg vijeka
Srednjovjekovna demografija je istraživanje ljudske demografije u Evropi i Sredozemlju tokom srednjeg vijeka. Procjenjuje i pokušava objasniti broj ljudi koji su živjeli u srednjovjekovnom periodu, populacijske trendove, životni vijek, porodičnu strukturu i slično. Demografija se smatra ključnim elementom historijskih promjena u srednjem vijeku.
Populacija Evrope ostala je na niskom nivou u ranom srednjem vijeku, procvjetala u razvijenom i dostigla vrhunac oko 1300. godine, a onda su brojne nesreće izazvale oštar pad, o čijoj prirodi historičari još uvijek raspravljaju. Nivo populacije počeo se oporavljati u kasnom 15. vijeku i dobio je na zamahu u ranom 16. vijeku.
Nauka srednjovjekovne demografije ovisi o raznim linijama dokaza, kao što su administrativni zapisi, arheološki terenski podaci, testamenti i drugi tipovi zapisa, ekonomski podaci i pisana historija. Budući da su podaci često nepotpuni ili dvomisleni, među srednjovjekovnim demografima mogu postojati značajna neslaganja.
Demografska historija Evrope[uredi | uredi kod]
Populacijski nivoi Evrope tokom srednjeg vijeka može se ugrubo kategorizirati na sljedeći način:[1]
- 200–600 (kasna antika): pad populacije[nedostaje referenca]
- 600–1000 (rani srednji vijek): stabilan i nizak nivo, sa povremenim rastom.
- 1000–1250 (razvijeni srednji vijek): brz porast i širenje populacije.
- 1250–1348 (kasni srednji vijek): stabilan ili povremen rast do visokog nivoa, sa padom oko 1315-17.
- 1348–1420 (kasni srednji vijek): oštar pad.
- 1420–1470 (kasni srednji vijek): stabilan ili povremen pad do niskog nivoa.
- 1470–nadalje: sporo širenje koje dobija na zamahu u ranom 16. vijeku.
Kasna antika[uredi | uredi kod]
U kasnoj antici razni indikatori rimske civilizacije počeli su opadati, uključujući urbanizaciju, pomorsku trgovinu i ukupnu populaciju. U usporedbi sa 1. vijekom, pronađeno je samo 40% broja brodskih olupina iz 3. vijeka.[2] Tokom perioda od 150. do 400. godine, procjenjuje se da je populacija Rimskog Carstva pala sa 70 miliona na 50 miliona, što je pad od gotovo 30%. Neposredni uzroci pada populacije su Antoninska kuga, Ciprijanova kuga i kriza 3. vijeka. Evropska populacija vjerojatno je dostigla svoj najniži novo tokom ekstremnih vremenskih prilika 535-536 i posljedična Justinijanova kuga. Neki su povezali taj demografski prelaz sa pessimumom perioda velikih seoba naroda,[pojasniti] kada je došlo do pada u globalnim temperaturama koji je smanjio poljoprivredne prinose.[3]
Rani srednji vijek[uredi | uredi kod]
Velika epidemija kuge pogodila je Sredozemlje i velik dio Evrope u 6. vijeku.
U ranom srednjem vijeku došlo je do relativno malog porasta populacije sa urbanizacijom znatno ispod vrhunca u danima Rima, što je bio odraz niskoh tehnološkog nivoa, ograničene trgovine i političkih, društvenih i ekonomskih pomjeranja koja su pogoršale vikinška ekspanzija na sjeveru, arapska ekspanzija na jugu i kretanje Slavena i Mađara na istoku.[1] Takav ruralan, nesiguran život izazvao je razvoj feudalizma i pokrštavanje Evrope.[1] Procjene ukupne populacije Evrope spekulativne su, ali u vrijeme Karla Velikog smatra se da je živjelo između 25 i 30 miliona, od kojih je možda pola bilo u Karolinškom Carstvu koje je pokrivalo današnju Francusku, Nizozemske, zapadnu Njemačku, Austriju, Sloveniju, sjevernu Italiju i dio sjeverne Španije.[1] Većina srednjovjekovnih naselja ostala je malena, sa poljoprivrednim zemljištem i velikim zonama nenaseljene i bezakonite divljine između njih.[1]
Razvijeni srednji vijek[uredi | uredi kod]
- Vidi takođe: Domesday Book
Od 10. do 13. vijeka, poljoprivreda se proširila u divljinu tokom tzv. "velikom raščišćavanju".[4] Tokom razvijenog srednjeg vijeka, mnoge šume i močvare raščišćene su i obrađene.[4] U isto vrijeme, tokom Ostsiedlunga, Nijemci su se naselili istočno od rijeka Laba i Zale, u regionima koji su prije toga bili samo slabo naseljeni Slavenima Polabije.[4] Križari su se proširili u Križarske države, dijelovi Iberijskog poluotoka preoteti su od Maura, a Normani su kolonizirali Englesku i južnu Italiju.[4] Ta kretanja i osvajanje dio su većeg uzorka širenja populacije i ponovnog naseljavanja do kojeg je došlo u Evropi u to vrijeme.[4]
U razloge za to širenje i kolonizaciju spadaju sve bolja klima (tzv. srednjovjekovni topli period), što je dalo duže i produktivnije sezone uzgoja; kraj pljački od strane Vikinga, Arapa i Mađara, što je rezultiralo većom političkom stabilnošću; napredak u tehnologiji srednjeg vijeka, što je omogućilo obradu većih kopnenih površina; reforme Crkve u 11. vijeku koje su dodatno povećale društvenu stabilnost; i uspon feudalizma, što je također donijelo određenu mjeru društvene stabilnosti.[1] Gradovi i trgovina su oživjeli, a uspon novčane ekonomije počeo je slabiti spone kmetstva koje su vezale seljake za zemlju.[1] Isprva je postojala izdašna površina zemljišta, dok je radnka za raščišćavanje i obradu zemljišta bio rijedak; gospodari koji su posjedovali zemljišta nalazili su nove načine za privlačenje i zadržavanje radnika.[1] Urbana središta mogla su privuči kmetove sa obećanjem slobode.[1] Kako su novi regioni naseljavani, i interno i eksterno, populacija se prirodno povećavala.[1]
Sve u svemu, procjenjuje se da je evropska populacija dostigla vrhunac od čak 100 miliona stanovnika.[1]
Engleska[uredi | uredi kod]
Procjenjuje se da je populacija Engleske od oko 1,5 miliona ili više 1086. godine[5] porasla do negdje između 3,7 million[6] i 5-7 miliona,[1] iako procjene za 14. vijek potiču od izvora nakon prvih epidemija kuge, a procjene za populaciju prije kuge ovise o pretpostavljenoj stopi smrtnosti kuge, omjeru djece i stopi propusta u povraćaju oporezivog stanovništva.[6]
Francuska[uredi | uredi kod]
Vjeruje se da je 1328. Francuska podržavala između 13,4 miliona ljudi (na manjem geografskom području nego danas)[7] i 18 do 20 miliona ljudi (na današnjem području), i tu drugu brojku nije ponovo dostigla do ranog modernog perioda.[1]
Italija[uredi | uredi kod]
Populacija Italije oko 1300. godine procjenjuje se na između 10 i 13 miliona.
Kasni srednji vijek[uredi | uredi kod]
Do 14. vijeka, granice naseljenog obradivog zemljišta prestale su se širiti i internom naseljavanju došao je kraj, ali nivo populacije ostao je visok. Potom je niz događaja - koji se ponekada naziva kriza kasnog srednjeg vijeka — kolektivno ubio na milione ljudi. Počevši sa velikom glađu 1315. i crnom smrću 1348. godine, populacija Evrope naglo je opala. U periodu između 1348. i 1420. došlo je do najvećih gubitaka. U dijelovima Njemačke, oko 40% imenovanih stanovnika je nestalo.[1] Populacija Provanse navodno je prepolovljena, a u nekim dijelovima Toskane, 70% je izgubljeno u tom periodu.[1]
Historičari su se mučili sa objašnjavanjem razloga zašto je toliki broj ljudi umro.[1] Neki su sumnjali u dugogodišnju teoriju da je pad u populaciji izazvan samo zaraznim bolestima (više u članku o crnoj smrti) pa su tako istražili i ostale društvene faktore.
Klasičan maltuzijski argument je da je Evropa bila prenaseljena: čak i u dobrim godinama, populacija je jedva uspijevala prehraniti se.[1] Prinosi u 14. vijeku bili su između 2:1 i 7:1 (2:1 znači da su za svako zasijano zrno dva požeta.[1] Današi prinosi iznose 30:1 ili više.)[1] Tokom decenija se postepeno razvijala pothranjenost, smanjivši otpornost na bolesti i takmičenje za resurse značilo je više ratovanja, a onda je prinose konačno srozalo malo ledeno doba.[1]
Alternativna teorija je da je takmičenje za resurse pogoršalo neravnotežu između vlasnika i radnika[1] i da je ponuda novca nastavila ići ukorak sa fiksnom povećanom ekonomskom aktivnošću (budući da je bio robni novac prije svega zasnovan na srebru)[1] pa su plate padale dok su kirije rasle,[1] što je dovelo do demografske stagnacije. Ekonomski uslovi siromašnih također su pogoršali bijedu kuge zato što nisu imali pribježište, kao npr. vilu na selu poput plemića u Boccacciovom Decameronu.[1] Siromasi su živjeli u skučenim uslovima i nisu se mogli izolirati od bolesnih i imali su slabiji imunitet zbog neodgovarajuće ishrane, teških uslova života, rada i sanitacije.[1] Nakon što su kuge i ostali egzogeni uzroci pada populacije snizili ponudu rada, plate su se povećale.[1] To je povećalo mobilnost radnika i dovelo do preraspodjele bogatstva, iako su pokušaji vlasnika imovine da se odupru promjenama zabranama za povišenje nadnica i kontrolom cijena[1] doprinijeli narodnim ustancima kao što je seljački ustanak u Engleskoj 1381. Do 1450. godine, ukupna populacija Evrope bila je znatno niža nego 150 godina ranije, ali su sve klase generalno imale viši životni standard.[1]
Bez obzira na uzrok, populacija je nastavila opadati kroz 15. vijek i ostala niska u 16. vijeku.
Demografske tabele[uredi | uredi kod]
Tabele u nastavku prikazuju procjene prema Urlanis (1941:91, 414).
Godina | Ukupna evropska populacija, milioni |
Apsolutni rast po periodu, milioni |
Prosječan rast po godini, hiljade |
Apsolutni rast po vijeku, % |
Prosječan rast po godini, % |
---|---|---|---|---|---|
1000 | 56,4 | — | — | — | — |
1100 | 62,1 | 5,7 | 57 | 10,1 | 0,10 |
1200 | 68,0 | 5,9 | 59 | 9,5 | 0,09 |
1250 | 72,9 | 4,9 | 98 | 15,7 | 0,14 |
1300 | 78,7 | 5,8 | 116 | 0,15 | |
1350 | 70,7 | −8,0 | −160 | −0,8 | −0,21 |
1400 | 78,1 | 7,4 | 148 | 0,20 | |
1450 | 83,0 | 4,9 | 98 | 16,1 | 0,12 |
1500 | 90,7 | 7,7 | 154 | 0,18 |
Država/regija | 1000 | 1100 | 1200 | 1250 | 1300 | 1350 | 1400 | 1450 | 1500 |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Njemačka | 5,4 | 6,4 | 7,3 | 8 | 9,1 | 8,5 | 9,6 | 10,2 | 10,8 |
Francuska | 9 | 11 | 13 | 15 | 17 | 15 | 14 | 14 | 15,5 |
Engleska i Wales | 1,6 | 1,8 | 2,3 | 2,6 | 3 | 2,4 | 3 | 3,3 | 3,6 |
Škotska | 0,3 | 0,3 | 0,3 | 0,4 | 0,4 | 0,3 | 0,4 | 0,5 | 0,6 |
Irska | 0,6 | 0,6 | 0,6 | 0,7 | 0,7 | 0,6 | 0,7 | 0,7 | 0,8 |
Italija | 7 | 7,5 | 8 | 9 | 10 | 8 | 10 | 10,5 | 11 |
Španija i Portugal | 9 | 8 | 7 | 6,5 | 6 | 5 | 6 | 7 | 8,5 |
Austro-Ugarska[lower-alpha 1] | 5,4 | 6,2 | 7,2 | 8 | 9 | 8 | 9 | 10 | 11,5 |
Balkan[lower-alpha 2] | 7 | 7,5 | 8 | 8 | 8 | 7 | 8 | 8 | 8 |
Danska | 0,5 | 0,5 | 0,6 | 0,6 | 0,7 | 0,6 | 0,6 | 0,6 | 0,6 |
Švedska | 0,4 | 0,4 | 0,4 | 0,5 | 0,5 | 0,4 | 0,5 | 0,6 | 0,65 |
Norveška | 0,2 | 0,2 | 0,2 | 0,2 | 0,3 | 0,3 | 0,3 | 0,3 | 0,3 |
Švicarska | 0,4 | 0,4 | 0,5 | 0,6 | 0,7 | 0,6 | 0,7 | 0,7 | 0,75 |
Belgija | 0,6 | 0,7 | 0,9 | 1 | 1,2 | 1 | 1,2 | 1,3 | 1,5 |
Nizozemska | 0,5 | 0,6 | 0,7 | 0,8 | 0,9 | 0,8 | 0,9 | 1,1 | 1,3 |
Sjeveroistočna Evropa[lower-alpha 3] | 8,5 | 10 | 11 | 11 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15,1 |
Ostale[lower-alpha 4] | <0,1 | <0,1 | <0,1 | <0,1 | 0,2 | 0,2 | 0,2 | 0,2 | 0,2 |
Ukupno | 56,4 | 62,1 | 68 | 72,9 | 78,7 | 70,7 | 78,1 | 83 | 90,7 |
Bilješke:
Greška u referenci:
<ref> oznaka u <references> ima konfliktni grupni atribut "lower-alpha". |
Nauka i umjetnost srednjovjekovne demografije[uredi | uredi kod]
Srednjovjekovna demografija je prilično novo polje istraživanja.[1]Šablon:Verify credibility Izvori koje današnji demografi tradicionalno koriste, kao što su zapisi o brakovima, rođenjima i smrtima, obično nisu dostupni za taj period, pa se učenjaci oslanjaju na druge izvore, kao što su arheološka istraživanja i pisani zapisi kada su dostupni.[1]Šablon:Verify credibility
Primjeri terenskih podataka uključuju fizičku veličinu naselja i kako je s vremenom rasla, te pojava i nestanak naselja.[1]Šablon:Verify credibility Na primjer, nakon Crne smrti arheološki zapisi pokazuju napuštanje do 25% svih sela u Španiji.[1] Međutim, arheološke podatke je često teško interpretirati.[1]Šablon:Verify credibility Često je teško odrediti tačnu starost otkrića. Također, neka od najvećih i najvažnijih nalazišta još uvijek su zauzeta i ne mogu se istraživati.[1] Dostupni arheološki podaci mogu biti koncentrirani u perifernijim regijama, na primjer anglosaksonski ukopi u Sutton Hoou (Istočna Anglija, Engleska, rani srednji vijek), za koje pored toga ne postoje zapisi.[1]
Zbog tih ograničenja, mnogo našeg znanja dolazi od pisanih zapisa: opisnih i administrativnih iskaza. U opisne iskaze spadaju oni od hroničara koji su pisali o veličinama vojski, žrtvama rata ili gladi, učesnicima u zakletvi. Međutim, na njih se ne može oslanjati kao na tačne i najkorisniji su kao dodatni dokazi, umjesto da ih se same posmatra.
Najvažniji pisani iskazi su oni koji se nalaze u administrativnim zapisima.[1] Ti iskazi su objektivniji i precizniji budući da motivacija za njihovo pisanje nije bio utjecaj na druge.[1] Ti se zapisi mogu podijeliti na dvije kategorije: istraživanja i serijske dokumente. Istraživanja obuhvataju imanje ili regiju u neko određeno vrijeme, slično kao današnji inventar.[1] Manorijalistička istraživanja u srednjem su vijeku bila vrlo česta, naročito u Francuskoj i Engleskoj, ali su blijedila kako je kmetstvo zamjenjivala novčana ekonomija.[1] Fiskalna istraživanja došla su sa usponom novčane ekonomije, od kojih je prvo i najpoznatije Domesday Book iz 1086. godine.[1] Knjiga srca iz Italije iz 1244. još je jedan primjer. Najveće fiskalno istraživanje provedeno je u Francuskoj 1328. godine. Budući da su kraljevi nastavljali tražiti nove načine za prikupljanje novca, ta fiskalna istraživanja s vremenom su postajala brojnija i sveobuhvatnija. Istraživanja imaju ograničenja, budući da predstavljaju samo fotografiju u nekom vremenu; ne prikazuju dugoročne trendove i obično isključuju društvene elemente.[1]
Serijski zapisi dolaze u različitim oblicima.[1] Najraniji su iz 8. vijeka i bilježe prodaju, razmjenu, donacije i najmove.[1] Drugi tipovi serijskih zapisa su zapisi o umrlima iz religijskih institucija i krsni upisi. Među ostale zapise koji su od pomoći spadaju isplate gospodara kralju nakon smrti, dvorski zapisi, cijene hrane i najma, na osnovu kojih se mogu napraviti zaključci.[1]
Povezano[uredi | uredi kod]
- Historijska demografija
- Antička demografija
- Demografija ranog modernog doba
- Kriza kasnog srednjeg vijeka
- Mračno doba (Evropa)
- Životni vijek
- Popis gladi
- Popis nesreća
- Malo ledeno doba
- Srednjovjekovno domaćinstvo
- Velika seoba naroda
- Mongolsko Carstvo
- Ropstvo u srednjovjekovnoj Evropi
- Carruca
Glavni pisci o srednjovjekovnoj demografiji[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 1,36 1,37 1,38 1,39 1,40 1,41 1,42 1,43 Navod kombinira izvore iz članka Davida Herlihyja "Medieval Demography" u djelu Dictionary of the Middle Ages (vidjeti Bibliografiju u ovom članku) i Josiaha C. Russella, "Population in Europe" Arhivirano 2014-10-29 na Wayback Machine-u, u Carlo M. Cipolla, ed., The Fontana Economic History of Europe, Vol. I: The Middle Ages, (Glasgow : Collins/Fontana, 1972), 25–71
- ↑ Hopkins, Keith Taxes and Trade in the Roman Empire (200 B.C.–A.D. 400)
- ↑ Berglund, B. E. (2003), „Human impact and climate changes—synchronous events and a causal link?” (PDF), Quaternary International 105: 7–12, DOI:10.1016/S1040-6182(02)00144-1.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Robert Bartlett, The Making of Europe, ISBN 0-691-03780-9
- ↑ "http://www.domesdaybook.co.uk/life.html#6"
- ↑ 6,0 6,1 Russell, Josiah Cox, 1972. Medieval Regions and their Cities, str. 122.
- ↑ Russell, J.C., 1958, "Late Ancient and Medieval Population," u Transactions of the American Philosophical Society, svezak 48 br. 3, str. 106.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Herlihy, David (1989), „Demography”, Strayer, Joseph R., Dictionary of the Middle Ages, 4, New York: Scribner, ISBN 0-684-17024-8.
- Urlanis, Boris (1941) (Russian). Rost naseleniya v Evrope [Population growth in Europe]. Moscow.
Dodatna literatura[uredi | uredi kod]
- Biller, Peter (2001), The Measure of Multitude: Population in Medieval Thought, New York: Oxford University Press, ISBN 0-19-820632-1.
- Hollingsworth, Thomas (1969), Historical Demography, Ithaca, NY: Cornell University Press, ISBN 0-8014-0497-5.
- Russell, Josiah (1987), Medieval Demography: Essays, Ams Studies in the Middle Ages, 12, New York: AMS Press, ISBN 0-404-61442-6.
Greška u referenci: Oznake <ref>
postoje za skupinu imenovanu kao "lower-alpha", ali nema pripadajuće oznake <references group="lower-alpha"/>