Interakcija čovjek kompjuter
Interakcija čovek-računar (engl. Human-computer interaction, HCI) je interdisciplinarna oblast koja se bavi proučavanjem interakcije između ljudi i računara, sa ciljem da računare učini prikladnijim i lakšim za korišćenje, a da se pri tome koriste kao instrumenti koji poboljšavaju čovekovu kreativnost i komunikaciju i saradnju između ljudi.[1] Takođe se ponekad koriste i skraćenice CHI (engl. Computer human interaction) i MMI (engl. Man machine interaction).
HCI je postala izuzetno važna krajem 20. veka pojavljivanjem sve jeftinijih, manjih i sve moćnijih računara.
Interakcija između korisnika i kompjutera pojavljuje se kao korisnički interfejs, koji obuhvata:
Oblasti[uredi | uredi kod]
Oblasti koje su uključene su [2][3]:
- Informacione tehnologije
- Veštačka inteligencija
- Kognitivne nauke
- Psihologija
- Antropologija
- Estetika
- Sociologija
- Ergonomija
U širem kontekstu bavi se i:
- Metodologijama i procesima za dizajniranje interfejsa
- Metodima za implementiranje interfejsa
- Tehnikama za procenjivanje i poređenje interfejsa
- Razvijanjem novih interfejsa i tehnika interakcije
- Razvijanjem deskriptivnih i prediktivnih modela i teorija interakcije
Tehnologija virtuelne realnosti omogućava pomak u paradigmi interakcije čovek-mašina od grafičkog korisničkog iterfejsa (GUI) ka korisničkom interfejsu zasnovanom na virtuelnoj realnosti (VRUI), odnosno percepcijskog korisničkoj interfejsa (PUI), koji omogućavaju multimodalnu komunikaciju. Najčešći motivi prezentacije u VRUI interfejsu koriste tehnike vizuelizacije, sonifikacije i heptičkog renderovanja, a zadatak percepcijskog interfejsa je da računaru pruži mogućnost ljudskog opažanja.[4]
Oblast human – centered computing pokušava da poboljša shvatanje čoveka – aktera unutar socialno-tehničkih sistema.
Metodologije[uredi | uredi kod]
Većina metodologija dizajna potiče od modela kako korisnici, dizajneri i tehnički sistemi međusobno komuniciraju.
Prve metodologije razmatrale su korisnikove kognitivne procese kao predvidive i merljive, što je dovelo do toga da su se više oslanjali na naučne rezultate iz oblasti istraživanja pamćenja i pažnje kada se dizajniraju korisnički interfejsi.
Moderni modeli, ne prilagođavaju korisnika dizajnerovom sistemu, već teže da se usmere ka konstantnoj povratnoj sprezi i konverzaciji između korisnika, dizajnera i inženjera. Na ovaj način potiskuju tehničke sisteme u pravcu prilagođavanja korisnikovim potrebama.
User-centered design – UCD[uredi | uredi kod]
User-centered design – UCD je moderna, široko prihvaćena filozofija dizajna koja polazi od ideje da korisnici moraju da imaju centralno mesto kod dizajniranja bilo kog računarskog sistema. Projekti su korisnik-centričnog dizajna praćeni etnografskim studijama okruženja u kojima će korisnici komunicirati sa sistemom [5].
Stereoskopski sistemi sa razdvojenim zracima[uredi | uredi kod]
Stereoskopski sistemi sa razdvojenim zracima (Stereoscopic systems with beam splitters) je stara i često korišćena tehnika koja koristi polupropusna ogledala za kombinaciju dve ili više stereo slika za pogled u virtuelnom 3D radnom prostoru.
U ovim sistemima stereo slika ne može sakriti stvarni svet, niti stvarni svet može prekriti sliku. Rezultat je fantomska slika u kojoj simulirani i stvarni objekti ponekad izgledaju prozirno. U takvoj konfiguraciji volumeni simuliranih i stvarnih objekata mogu slobodno prodirati jedni u druge.
Volumetrijski prikazi[uredi | uredi kod]
Volumetrijski prikazi (Volumetric display) funkcionišu na principu skeniranja 3D prostora sa snopovima svetla, u kojima su čvrsti objekti aproksimirani prostornim rasporedom delova slika ili su sa mnogo tačaka svetla prostorno raspoređenih tako da prikazuju strukturu objekta.
Sistemi za ponovno prikazivanje slike[uredi | uredi kod]
Sistemi za ponovno prikazivanje slike (Reimaging display devices) koriste optičke sisteme da kombinuju i uslovljavaju slike i sprovedu ih u gledaočev prostor, poput Dimensional Media - High Definition Volumetric Display i Sega – Time Traveler.
Haptika[uredi | uredi kod]
Haptika proučava spojanje osećaja dodira čoveka sa računarski generisanim svetom.
Istraživanje u ovoj oblasti može se podeliti na dva polja:
- Istraživanje fidbekova (force kinesthetic feedback) – radi sa uređajima koji omogućuju ljudima osećaj dodira interakcijom sa mišićima što daju ljudima osećaj primene sile. Takvi uređaji su uglavnom robotski manipulatori koji odgurnu korisnika silom što odgovara sili u virtuelnom okruženju u kom se korisnik nalazi.
- Istraživanje taktilnih fidbekova (tactile feedback) – bavi se uređajima koji omogućuju korisniku osećaj toplote, pritiska i teksture interakcijom sa krajevima živaca u ljudskoj koži što prenose te draži i koriste se radi utvrđivanja da li je korisnik u kontaktu sa virtuelnim objektom i radi simuliranja površine virtuelnog objekta.
Da bi se dizajnirao dobar haptički interfejs za ljude moraju se uzeti u obzir anatomija i psihologija ljudskog tela, posebno ruke, jer se ruke najčešće koriste u haptičkim interfejsima.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Hewett, Baecker, Card, Carey, Gasen, Mantei, Perlman,. „Strong and Verplank ACM SIGCHI Curricula for Human-Computer Interaction”. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-04. Pristupljeno 2013-03-18.
- ↑ „Human-Computer Interaction: Principles of Interface Design”. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-22. Pristupljeno 2013-03-18.
- ↑ „Virtual Human Markup Language”.
- ↑ Dušan Starčević i saradnici MMIS, elektronsko izdanje, FON, Beograd
- ↑ „What is User-Centered Design”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-23. Pristupljeno 2013-03-18.
Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]
- Članci o ovoj temi
- Human-Centered Computing Education Digital Library
- HCI Webliography - lista organizacija širom sveta
Literatura[uredi | uredi kod]
- Andrew Sears and Julie A. Jacko (Eds.). (2007). Handbook for Human Computer Interaction (2nd Edition). CRC Press. ISBN 0-8058-5870-9
- Julie A. Jacko and Andrew Sears (Eds.). (2003). Handbook for Human Computer Interaction. Mahwah: Lawrence Erlbaum & Associates. ISBN 0-8058-4468-6
- Patrizia Nanni, Human-Computer Interaction: Principles of Interface Design, Arhivirano 2012-04-22 na Wayback Machine-u
- Hewett, Baecker, Card, Carey, Gasen, Mantei, Perlman, Strong and Verplank ACM SIGCHI Curricula for Human-Computer Interaction Arhivirano 2009-08-04 na Wayback Machine-u
- Saettler, P. (1968). A history of instructional technology. New York: McGraw-Hill.
- Gerrity, T.W. (1976). College-sponsored correspodence instruction in the Unitet States, Teachers College, Columbia University.
- Murray Turoff. (1995). Designing a Virtual Classroom, Department of Computer and Information Science, New Jersey Institute of Technology, Newark NJ, 07102, USA.